[北京2022]20180319 “2022我要飞”幕后的故事
| Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais | |
|---|---|
.jpg) | |
| Biografske informacije | |
| Ro?enje | 24. sije?nja 1732. Pariz, Francuska |
| Smrt | 18. svibnja 1799. Pariz, Francuska |
| Po?ivali?te | Père Lachaise Pariz, Francuska |
| Dr?avljanstvo | francusko |
| Supru?nik | Madeleine-Catherine Franquet (1756-1757) (née Aubertin, ? 1757) Geneviève-Madeleine Lévêque (1768-1770) (née Wattebled, ? 1770) Marie-Thérèse de Willer-Mawlaz (1786-1799) |
| Djeca | Augustin de Beaumarchais (1770-1772) Eugénie de Beaumarchais |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | urar, pisac, ?pijun, diplomat, trgovac |
| Opus | |
| 1760-e – 1799. | |
| Knji?evni pravac | prosvjetiteljstvo |
| Knji?evne vrste | komedija, drama |
| Jezik | francuski jezik |
| Znamenita djela | |
| |
Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais (Pariz, 24. sije?nja 1732. – Pariz, 18. svibnja 1799.) je bio francuski dramaturg, urar, izumitelj, glazbenik, diplomat, bjegunac, ?pijun, izdava?, hortikulturni stru?njak, trgovac oru?jem, satiri?ar, financijer i revolucionar koji je sudjelovao i u Francuskoj revoluciji i Ameri?kom ratu za nezavisnost. Historija Beaumarchaisa primarno pamti kao autora trilogije komedija o lukavom slugi Figaru.
Beaumarchais je ro?en u Parizu kao sin provincijskog urara Andréa-Charlesa Carona. Ubrzo se pridru?io dvoru kralja Louisa XV kao izra?iva? satova i muzi?ar te je ubrzo postao jedan od kraljevih miljenika. U srpnju 1753., Beaumarchais je izumio zapinja?u za satove koja im je omogu?ila da budu precizniji i kompaktniji. Na dvoru se nastavio baviti izumiteljskim radom, koji je kulminirao vrlo kompleksnim satom gra?enim u prsten ?to ga je izradio za kraljevu ljubavnicu, Madame de Pompadour. Izum je kasnije priznala i Akademija nauka, no tek nakon sudskog spora s kraljevskim urarom Lepauteom, koji je poku?ao progurati Beaumarchaisov izum kao svoj. Ovo je su?enje bila odsko?na daska za Beaumarchaisa. Godine 1755. upoznao je udovicu Madeleine-Catherine Aubertin, koju ?e o?eniti sljede?e godine. Nedugo nakon vjen?anja, Pierre-Augustine Caron je svom imenu dodao plemi?ko "de Beaumarchais" kako bi si osigurao ve?i ugled, a izmislio je i osobni grb. Supruga mu umire nakon manje od godinu dana, nakon ?ega Beaumarchais upada u ozbiljne financijske probleme.
U narednom periodu, Beaumarchais obavlja razli?ite poslove kako bi pre?ivio te provodi deset mjeseci u Madridu, gdje dobiva inspiraciju za svoja kasnija djela, ?to glazbena ?to teatarska. Nakon ?to mu je plan da bude postavljen za poslanika u ?panjolskoj propao, Beaumarchais se vratio u Francusku i posvetio spisateljskom radu. Ve? se ranije bio oku?ao u pisanju farsi za privatne izvedbe, ali ovo mu je bio prvi poku?aj na velikoj sceni. Godine 1767. etablirao se kao pisac s dramom Eugénie, nakon koje pi?e jo? jednu dramu, Les Deux amis. Ipak, njegova daleko najzna?ajnija djela spadaju u njegovu trilogiju o Figaru, lukavom slugi iz Seville, koji se zajedno s grofom i groficom Almavivom, svojim gospodarom, jedini pojavljuje u sve tri komedije. Likovi su najvjerojatnije nastali tokom Beaumarchaisova boravka u ?panjolskoj. Trilogija zapo?inje komedijom Le Barbier de Séville, nastavlja se s Le Mariage de Figaro, a zavr?ava komedijom La Mère coupable, koja je ujedno najmanje poznata i najslabije izvo?ena komedija iz trilogije. Vrstan satiri?ar i dru?tveni kroni?ar, Beaumarchais je svojedobno izazvao skandal ovim komedijama koje su vjerno prikazivale promjene dru?tvenog momenta prije, tijekom i nakon Francuske revolucije te su jedno vrijeme bile zabranjene zbog svog tona i satiriziranja aristokracije. Beaumarchaisov Figaro, iako ne prvi primjer tipiziranog lika lukavog sluge koji kroji konce radnje u komediji, svakako spada u sam vrh realizacije tog tipa kroz povijest komedije.
Tokom 1770-ih godina, Beaumarchais je imao ozbiljnih problema zbog sudskih sporova oko poslova koje je obavljao u ?panjolskoj. U tom periodu nastaje njegov ?etverodijelni pamflet Mémoires contre Goezman, kojim uspijeva pridobiti javnost na svoju stranu, no ne i sud, koji ga je li?io gra?anskih prava. Kako bi ih vratio, Beaumarchais je postao ?pijun u slu?bi Louisa XV, a kasnije i Louisa XVI. U po?etku je putovao na tajne misije u London, Amsterdam i Be?, a kasnije je igrao va?nu ulogu u francuskoj participaciji u Ameri?kom ratu za nezavisnost, biv?i zadu?en za prodaju oru?ja ameri?kim pobunjenicima protiv britanske monarhije. Zbog zasluga, godine 1776. su mu vra?ena gra?anska prava.
Godine 1778. umro je Voltaire, nakon ?ega si je Beaumarchais dao u zadatak izdati sva djela velikog prosvjetitelja, dobar dio kojih je bio zabranjen u Francuskoj. Oformio je tiskare u Kehlu, Njema?ka te je do 1790. godine izdao 70 tomova Voltaireovih djela. Iako se ova investicija financijski pokazala neuspjelom, Beaumarchais je bio klju?na osoba zaslu?na za o?uvanje Voltaireovih djela. Netom pred revoluciju, Beaumarchais je ponovo upao u probleme sa zakonom. Nakon izbijanja Francuske revolucije, Beaumarchais vi?e nije u?ivao nekada?nji ugled, ali je imao dovoljno financijskih sredstava za uredan ?ivot. Tokom kolovoza 1792., proveo je ne?to manje od tjedan dana u zatvoru, odakle je pu?ten samo tri dana prije nego ?e u njemu biti po?injen masakr zatvorenika. Ipak, podr?ao je republiku te je poku?ao kupiti 60,000 pu?aka za revolucionare u Nizozemskoj, no bez uspjeha. Dok je izbivao iz zemlje, njegovi protivnici su ga proglasili rojalistom i pobornikom starog re?ima zbog ?ega je dvije i pol godine boravio u egzilu, mahom u Njema?koj. U Pariz se vratio 1796. godine nakon ?to je njegovo ime uklonjeno s popisa rojalista. Ostatak ?ivota provodu u relativnom miru. Umire 18. svibnja 1799. godine u Parizu. Pokopan je na groblju Père Lachaise.
Beaumarchaisov privatni ?ivot tako?er nije bio li?en intrige koja ga je pratila kroz ?ivot. ?enio se ukupno tri puta. Prvi put za Madeleine-Catherine Franquet, koju je o?enio 1756. godine, a koja je umrla 10 mjeseci kasnije pod misterioznim okolnostima. Drugi put se o?enio 1768. godine, za Geneviève-Madeleine Lévêque, koja je tako?er umrla pod nejasnim okolnostima dvije godine kasnije, mada histori?ari danas uglavnom vjeruju kako je umrla od tuberkuloze. S njom je 1770. godine dobio sina, Augustina, koji je umro 1772. godine. Posljednja supruga bila mu je Marie-Thérèse de Willer-Mawlaz, ljubavnica s kojom je ?ivio 12 godina prije nego se 1786. njom i o?enio. Zajedno su imali jednu k?i, Eugénie. Iako je bio poznat po svojim ljubavnim aferama, Beaumarchais je, prema izvje?tajima suvremenika, brinuo za svoju obitelj i prijatelje. Ipak, njegovi protivnici su ga optu?ili kako je otrovao svoje prve dvije supruge, no historija za to nije ponudila nikakvih dokaza tako da ta tema ostaje i dalje otvorena.
- Opus
- 1760e – Raznorazne kratke farse za privatne izvedbe
- Les Député de la Halle et du Gros-Caillou
- Colin et Colette
- Les Bottes de sept lieues
- Jean Bête à la foire
- ?il pour ?il
- Laurette
- 1765.(?) – Le Sacristain, interludij (prethodnik komedije Le Barbier de Séville)
- 1767. – Eugénie, drama, premijera: Comédie Fran?aise
- 1767. – L'Essai sur le genre dramatique sérieux
- 1770. – Les Deux amis ou le Négociant de Lyon, drama, premijera: Comédie Fran?aise
- 1773. – Le Barbier de Séville ou la Précaution inutile, komedija, premijera Comédie Fran?aise, 23. velja?e 1775.
- 1774. – Mémoires contre Goezman
- 1775. – La Lettre modérée sur la chute et la critique du "Barbier de Sérville"
- 1778. – La Folle journée ou Le Mariage de Figaro, komedija, premijera Comédie Fran?aise, 27. travnja 1784.
- 1784. – Préface du mariage de Figaro
- 1787. – Tarare, libreto za operu Antonija Salierija, premijerno izvedenu u Opéra de Paris
- 1792. – La Mère coupable ou L'Autre Tartuffe, drama, premijera: Théatre du Marais, 6. lipnja 1792.
- 1799. – Voltaire et Jésus-Christ, u dva ?lanka
Beaumarchaisov opus, posebice djela o Figaru, ?esto je adaptiran i bio je izrazito popularan i tokom kasnijih generacija. Me?u najpoznatije i najpopularnije adaptacije spadaju dvije opere. Prvu, Le nozze di Figaro, skladao je Wolfgang Amadeus Mozart 1786. godie, a drugu, Il barbiere di Siviglia, sklada o je Gioachino Rossini 1816. godine.
